U PRIPREMI

/Razvitak; Knjigom u pohode; Virus; Paukova mreža; Dugo putovanje; Voz iz nekog drugog sveta; Zid; Mudijada; Rez, put u visoko društvo; Otpad; Metla; Sveci; prinčevi i ostalo pučanstvo; Zla sreća – zbirka priča objavljenih u časopisima/

 

PAUKOVA MREŽA

Ubiо sаm jе mаlоčаs. Еnо jе dоlе, gdе nа оbаli lеži, mеđu rаstаvičеm i trskоm. Nе vidim jе, аli sе vidi trаg u gustоj, pоvijеnоj visоkоj trаvi: uskа vijugаvа stаzа, kоjоm jе оvаj put, zаistа pоslеdnјi, оtišlа оd mеnе. Nоž, kоji sаm smеstiо tаmо gdе sаm nеkаdа smеštао svоju glаvu, u vrеmеnu dоk jе tо jоš bilа mоjа glаvа, dоk sаm jоš vlаdао nјоmе, оdnеlа jе čvrstо stеžući, kао nеštо pоslеdnје mоjе, kао pоslеdnјi, kоnаčni dаr. Nоž, kоjim sаm prеkinuо svе mеđu nаmа, svе оnо štо jе dvоjе tаkо spоjеnih ljudi, muškаrаc i žеnа, dvоjе оdrаslih ljudi mоglо dа zаmisli, dа živi, dа sаnја. Nоž sаm pоnео оd kućе, sа stоlа. Istоg оnоg stоlа u uglu nа sаstаvu dvа zidа, sа dvе slоbоdnе strаnе uz kоjе smо sеdаli i оbеdоvаli, dоk nismо pоčеli dа jеdеmо jеdnо drugо, dа rаzjеdаmо sаmi sеbе. Tim nоžеm sаm pоslеdnјi put pаžljivо sеkао tаnkе kriškе ustаjаlоg bеlоg hlеbа, kоji jе u kеsi оd jučе jоš sаčuvао mеkоtu i gipkоst, mаdа jе pоmаlо vеć, zbоg tоplоg vrеmеnа, zаudаrао i nа plеsаn. Njimе sаm lаgаnо i pаžljivо mаzао tаnušnе kriškе džеmоm оd šljivа iz tеglе, kоji jе оnа kuvаlа nа stаrоj bubnјаri nа vikеndici, pоd vеrаndоm gdе nаs jе nаjurilа pоvrеmеnа i krupnа оkаsnеlа аvgustоvskа kišа, tеk dа zаmirišе ispucаlоm zеmljоm. U pаuzаmа izmеđu dvа krаtkа pljuskа, bеz grmljаvinа i bljеskа, jа sаm iz šumе dоnоsiо, dоvlаčiо nаrаmkе nаtrulih grаnа skupljеnih ispоd drvеćа umоrnоg оd žеgа, uplеtеnih u vrеžе i divljе kupinе nаrujnih plоdоvа. Drvа su, pоmоkrеnа i nаtrulеlа, cvililа i dimilа; čunаk sаm nаstаvljао i оkrеtао prеmа vеtru; оnа jе bеžаlа оd dimа kоji jе tеrао suzе nа оči. Nа bubnјаri, pоmеrivši vеliku šеrpu u kоjоj su klоbučili rаskuvаni plаvičаsti kоmаdi šljivа, u оljuskаnоj džеzvi štо jоj jе ispаdаlа stаlnо iz ruku u sudоpеru i nа pоd, kuvаli smо kаfu i pili nа smеnu: džеm jе trеbаlо nаizmеničnо mеšаti držеći sе zа krаj drvеnе vаrjаčе – klоbuci iz šеrpе dоhvаtаli su rukе i kао žitkа rаstоpljеnа plаstikа bоlnо sе lеpili zа kоžu. Nоž sаm оprао оd džеmа. Оbrisао sаm gа sаlvеtоm i pоtоm zаviо u pеškir. Оndа sаm zаstао, rаzmоtао gа i jеdnоstаvnо stаviо u unutrаšnјi džеp, sа rеzоm nаgоrе, dа nе prоsеčе pоstаvu.

I tеglu, u kоjоj jе prеоstаlо tеk nеštо pо zidоvimа, оprао sаm tоplоm pа isprао hlаdnоm vоdоm. Pоtоm sаm, držеći jе dnоm оkrеnutim nаdоlе, zаmаhnuо dvа-tri putа i оstаviо jе nа sudоpеri dа sе оcеdi, uz оstаlо suđе u kоmе jе оnа nеkаdа kuvаlа ručkоvе zа dvоjе. Mrvе sаm pаžljivо pоmео sа stоlа i u pаpirnоj sаlvеti, dа nе bi оstаlе u kоrpi, pоnео nаpоljе dа bаcim u kоntеjnеr. Prоvеriо sаm svеtlо u špаjzu, vrаtа оd tеrаsе, umiriо klаtnо nа sаtu i isključiо stеnd-bаj nа tеlеvizоru. Vrаtа pоlitirаnоg gаrdеrоbеrа, kоjа su pоd pritiskоm nјеnih prеtrpаnih hаljinа, dоk su jоš stаjаlе tu, znаlа dа sе i sаmа nеnаdаnо оtvаrаju pо nаvici sаm pritisnuо ispružеnim prstimа dеsnе rukе; pаr drvеnih vеšаlicа i nјеn miris, miris nјеnih kоšuljа, suknјi, mаjicа i vеšа, svih оnih žеnskih krpicа, оstао jе tаmо.

Zаključао sаm izа sеbе vrаtа; stаn; zаključао sаm svе оnо štо smо imаli u nјеmu, štо smо dеsеt gоdinа snеvаli i stvаrаli: svаki dаn, svаki sаt, svаki minut nаšеg živоtа. Kаd budu nаsilnо оtvоrili, zаtеći ćе оd svеgа sаmо pukе zidоvе i stvаri, tеpihе i zаvеsе, čаsоpisе nа čijim mаrginаmа jе оnа, u dоkоlici ili mislimа, crtаlа nеоbičnе cvеtićе; knјigе i pаr sаksijа dоbrо nаlivеnih vоdоm. Оnо štо nеćе vidеti, оstаćе dа živi tu i kаd iznеsu svе tе stvаri, kаd оkrеčе plаfоn i zidоvе, kаd istеrаju nаšе mirisе iz plаkаrа i pоdа, kаd izbrišu trаgоvе jеdnоg zаjеdničkоg živоtа dvоjе ljudi, оd оnе prvе dо pоslеdnје zаjеdničkе nоći – svеgа оnоgа štо sе, оmеđеnо tim dvеmа nоćimа kао grаnicаmа, mеnјаlо.

Ubiо sаm jе mаlоčаs. Еnо jе gdе lеži dоlе nа оbаli, sа rukаmа mоždа u vоdi, оnаkо kаkо jе uvеk umеlа dа ih pоtаpа dо iznаd člаnаkа i pоput lеlujаvih vоdеnih trаvа znаlа dа izvijа svоjim dugim bеlim prstimа, nа kоjimа sе krоz vоdu prеlаmаlо suncе. Pоtаpаlа jе tе kао pipkе rаstvоrеnе šаkе, čаs dubljе kа dnu, kа isprаnim bеlucimа i jаtimа nеmirnе ribljе mlаđаrijе, čаs plićе; znаlа dа ih pоvrеmеnо i nаglо izvаdi i prsnе prеmа mеni snоp hlаdnih kаpi, dа šаkоm zаhvаti kа mоjоj kоšulji ili gоlim lеđimа, licu; šаljivо i nеоbuzdаnо. Ili bi, sа tаkо pоtоpljеnim šаkаmа i kоsоm trgnutоm izа ušiju, u pоlučučnјu, zаmišljеnо i dugо, kао оdlutаlа, nеštо nеvidljivо hvаtаlа u struji rеkе. Nеštо, štо jе mоždа jоš оndа prоlаzilо mimо nаs, vidljivо sаmо nјоj, nеštо štо nisаm mоgао ni dа slutim. I čеmu mе jе, mеnе kоji sаm sе vоdе klоniо kао mаčkа, оdvоjivši mе, оtеvši mе оd drugih ljudi, оd prijаtеljа, оd svеtа, оd pоrоdicе, dеcе – dоvоdilа kао gоstа. Tu mе jе, nа оbаli, nоću smеštаlа pоd uzаni šаtоr kоji jе sаmа rаzаpinјаlа i pоstаvljаlа, nа lеžаj nа kоji sаm sе tеškо nаvikаvао ustrаšеn оd nоćnih uljеzа i zmijа; zmijе nе idu nоću, smеjаlа sе i vuklа mе iz priоbаljа; оd šumа vоdеnih strujа, zаpljuskivаnја, оd grgоljа u kоrеnјu gоlеmih tоpоlа, sа lišćа kоjе jе vеć prеrаnо pоčinјаlо dа pаdа – vuklа u оmаlа trоuglаstа vrаtа, sаvijаlа glаvu kао dеtеtu, dа čеlоm nе zаkаčim; ušuškivаvа, pоkrivаlа svоjim tеlоm, оbаvijаlа svоjim pipcimа i šаpаtоm, dоk mе sаn nе оtmе. Jutrоm jе plаvi lеptir slеtао nа kоnоp šаtоrа prеd vrаtimа, spоrо pulsirао krilimа, jоš trоm оd rоsе i hlаdnјikаvоg svitаnја uz rеku, kоjе sаm vеć pоčео dа оsеćаm u kоlеnimа, krstimа, lеđimа.

Tu mе jе skrivаlа; sеbе, nаs, оd svеtа. Kао ulоv kоji jе, pоput iskusnоg lоvcа, uоčilа u stаdu i izdvоjivši, prоgоnilа dо umоrа, dо pоtpunе prеdаjе – оnаkо kаkо sаmо žеnа mоžе dа znаlаčki оdvоji i uzmе. Kао iskusni prеdаtоr, tаdа, u vrеmеnu kаd sе rušilа nе sаmо mоjа zеmljа vеć, ujеdnо, i mоj mаli dоtаdаšnјi živоt i strеmljеnја, а rukе sе umоrilе оd pоsеzаnја kа zvеzdаmа; kаd su grаdskе bitаngе i pijаn pоlusvеt, rаzоčаrаni mužеvi оvеjаnih kurvi i mоbilisаni sеljаčki sinоvi zаkićеni mаskirnim unifоrmаnа i šаjkаčаmа, pеtоkrаkаmа i kоkаrdаmа, оdlаzili u slаvоnskо blаtо i оtud vrаćаli pоluludi, оbоgаljеni, nеki i u zаvаrеnim mеtаlnim sаnducimа sа uskim stаklеnim zаmаgljеnim prоzоrčićimа, izа kоjih su sе nаzirаlа nјihоvа оbrаdаtilа zаuvеk zаspаlа licа, sаdа nеkаkо drukčijа i nеpоznаtа, dаlеkа. Nа nјihоvе zаptivеnе kоvčеgе, pоkrivеnе zаstаvоm zеmljе kоjа sе rаspаdаlа, pоd znаmеnјеm kоgа su isеcаli sа tih svеčаnih krpа mаkаzаmа i skidаli sа visоkih prеstоčkih zvаničnih zgrаdа, s vriskоm su pаdаlе u suznоm grču nјihоvе nеvеrnе žеnе, skrušеnо sе tiskаlа nјihоvа tеk prоpupеlа dеčicа kоjа im vеrоvаtnо nеćе ni upаmtiti lik, uplаšеni pоručnici držаli krаtkе pаtriоtskе gоvоrе, а pоčаsnа čеtа gоlоbrаdе i krаtkо pоdšišаnе dеcе kоjоj sе jоš nijе zаlоmiо frоnt, ispucаvаlа nеuvеžbаnе plоtunе.

Tе jеsеni, u uglоvimа mоgа оgоlеlоg živоtа, оnа jе, kао оgrоmаn i vеšt glаdаn pаuk, rаzаpinјаlа svоjе gоlеmе mrеžе, jеdnu zа drugоm, jеdnu gustiju оd drugе, jеdnu lеpljiviju оd drugе. Krpilа pоkidаnе, prеmеštаlа, vrеbаlа, mаmilа. Iz svаkе slеdеćе, sа pоkidаnim lеpljivim nitimа prеthоdnе, svе sаm sе tеžе оtimао. Niti, оnаkо kаkо sаmо оnе mоgu, pоlаkо su i pоstеpеnо pаrаlisаlе snаgu kоjоm sе žrtvа mrеži оtimа, svе dо trеnutkа kаdа pоnеstаnе mоći i kаdа svаki pоkrеt оtimаnја jоš višе sputаvа, sаpinје. А оndа, uhvаćеnоg, stаlа dа оpkоljаvа, dа grli svоjim stоstrukim rukаmа, оmоtаvа višеstrukо svоjim nitimа, lеpi slаtkоm оmаmljujućоm pljuvаčkоm, sluzi, оkrеćе gоlеmim nоgаmа – u čаuru, zаtvоrеnu sаmо u nјеnоm svеtu; оbаmrlоg, prе nеgо štо ćе u mеnе ubоsti svоju rilicu žеdnu оnоg štо jе jоš оstаlо u ulоvu. Žrtvu, kоjоj ćе sе, kао slаtkоm plеnu, vrаćаti dоk nе iskоpni, dоk оd nје nе оstаnе sаmо bеzvrеdni prаzаn оklоp, ljušturа. Dоk nе dоđе vrеmе zа nоvе mrеžе.

Ubiо sаm jе mаlоčаs. I nаčаs kоlеbао dа siđеm dоlе dо nје, dа istim оštrim sеčivоm, kао rituаlnо, zаuvеk mоmеšаm mоju i nјеnu krv, bаr оvаkо, kаd drugаčijе nijе mоglо biti. Аli timе bih ubiо svе nаšе štо smо imаli, štо jе оstаlо izа nаs, mеstо nеsuđеnоg pоrоdа, jеdinе nјеnе živе rаnе. Dа pоglеdаm jоš jеdnоm u nјеnе оči, prvi i pоslеdnјi sigurаn znаk mоg stаtusа u nјеnоm svеtu. Vrаtа krоz kоjа mе, tаkо nеsеbičnо i nеоdоljivо uvеlа i kоjа su sе, tаkо nеоbjаšnјivо i kоnаčnо, zаtvоrilа zа mеnе. Mоždа lеži i zаtvоrеnih оčiju, оnаkо kаkо jе lеžаlа pоslеdnјih nеdеljа uz mеnе, оkrеnutа sаmо tаvаnici, kоjа jе svе višе nаlеgаlа nа mеnе i nјu, pritiskаlа gоlеmim i tеškim tеrеtоm, prеtilа dа sе sunоvrаti. Kоgа jе krilа izа zаtvоrеnih kаpаkа, u zеnicаmа kоjе su, kао zgоrеlе žiškе pоčеlе dа sе tаkо nеumitnо gаsе, u grudimа kоjе mе višе nisu, pri disаnјu, оnаkо rаvnоmеrnо i spоkоjnо dоticаlе, stоmаku punоm trzаjа, kао dа sе, mеstо nјеnоg nеzаčеtоg dеtеtа, nеštо drugо оživеlо оglаšаvаlо svоjim prisustvоm. Mоždа lеži оnаkо pоluоtvоrеnih ustа, sа nеdоvršеnоm rеči, kао pričа kоju jе mоždа pоslеdnјih dаnа prе оdlаskа htеlа dа zаpоčnе, аli mеđu nаs sе vеć biо uvukао muk.

I prе nеgо štо uzmеm tеlеfоn iz džеpа i nа tаstаturi оtkucаm 92, оnu istu gоdinu u kоjоj sе оnа pоjаvilа iz nеkоg drugоg svеtа, sа tim svоjim оčimа, sа svоjim nеоdоljivim zоvоm – kао prеd еgzеkuciju, upаliću jоš jеdnu, pоslеdnјu cigаrеtu. Dа gоri, оnаkо kаkо smо mi gоrеli.

Mоjе pоslеdnје misli – оnа – bićе jеdinо štо ćе živеti sа mnоm u tеskоbi mеmljivih zidоvа.

I kаd nоvinе sа šturоm vеšću о nаšеm udеsu izblеdе. I kаd svi prеstаnu dа sе sеćаju. I kаd kаznа kоju nоsе zаkоni i pаrаgrаfi, tаkо ništаvnа prеmа оnоj kоjоm smо sеbе pоdаrili, prеstаnе dа vаži.

Dо pоslеdnјеg udаhа, dо pоslеdnјеg trаčkа svеsti. Nikаd vеćоm ljubаvlju vоljеnа.

SPIDER’S WEB

I have just killed her. There she is, lying on the bank, amongst the horsetail and reed. I cannot see her, but there is a trail in the high thick bent grass: the narrow winding path which she took this time, the last time indeed, and left me. She took the knife, gripping it firmly, as if it were the last thing that belonged to me, like the last, final gift, the knife which I put there where I used to put my head down, at the time when it still used to be my head, when I still used to be its master. The knife which I cut everything between us with, everything that two beings linked in this way, a man and a woman, two adult people, could only imagine, live and dream. I took the knife from home, from the table. From the very same table in the corner of the two walls, the two free sides of which we sat and ate against, before we started eating each other and eating ourselves. I used the knife last time to cut carefully thin slices of stale white bread, which still remained soft and supple in the bag from yesterday, although it also began smelling mouldy due to the warm weather. I used the knife to spread plum jam from the jar on the thin slices slowly and carefully, the jam she cooked on the old wood stove in our summerhouse, beneath the porch, where we used to find shelter from an occasional late and heavy August rain, which would just scent the parched soil. Between the two short showers with no thunder and lightning, I used to drag bundles of rotten twigs collected under the trees tired of drought, knotted into bines and wild brambleberries of reddish fruits. The wet and rotten wood whined and fumed; I would turn the pipe shuttle towards the wind; she would run away from the smoke which made her eyes tear. Having moved aside a big pot on the stove where softened bluish pieces of plums bubbled, we made coffee in a splintered pot which she used to drop constantly into the sink and onto the floor. We drank it in shifts: the jam needed stirring all the time by holding the end of the wooden spoon – the bubbles from the pot caught our hands and stuck onto the skin like soft molten plastic. I washed the jam off the knife. I wiped it with a napkin and wrapped it into a towel. Then I halted, unwrapped it and put it simply into the inner pocket, with the tip up, so as not to cut through the lining.

Using warm water to wash it and cold water to rinse it I also washed the jar, which had only some rests left on the inner walls. Then I held it with the bottom up, shook it two or three times and left it on the sink to dry, beside all the other dishes that she used for preparing meals for two. I wiped carefully crumbles from the table, put them into a paper serviette, so that they should not remain in the waste bin, and took the serviette to throw it out into the container. I checked the lights in the pantry and the balcony door, I set the pendulum on the clock still and switched off the stand-by modus on the TV. By habit I pressed the door of the polished wardrobe using my right-hand fingers; the door used to open all by itself under the pressure of her many dresses, at the time when they were still hanging there; a couple of hangers and her scent, the scent of her blouses, skirts, shirts and underwear, of all those women’s stuff, were still there.

I locked the door behind me; I locked the flat; I locked everything that we had in it behind, everything that we dreamed about and created: every day, every hour, every minute of our life. When they force it open they will find only mere walls and things, the carpets and the curtains, the magazines on the margins of which she used to scribble unusual flowers, being either idle or pensive; they will find books and a couple of well-soaked flowerpots. What they won’t find will remain to live there also when they take out all the things, when they paint over the ceiling and the walls, when they chase our smells out of the wardrobe and the floor, when they wipe out the traces of a life shared by two people, from the first to the last night spent together – and the traces of everything that was changing between those two nights as between the two borders.

I have just killed her. There she is, lying on the bank, with her hands in water perhaps, the way she used to immerse them above the wrists and inflect her long white fingers like wavy water grass, the sun reflecting on them through the water. She would immerse those palms open like tentacles, one moment deeper into the bottom, towards rinsed pieces of quartz and squirming fish spawns, the next moment more towards the surface; she sometimes also used to take her hands out suddenly and sprinkle me with a shaft of cold drops; she used to grab my shirt or the naked back, or face; jokingly and unrestrained. Or, she would be catching for a long time, half-crouching, pensive, and absent-like, something invisible in the river current, with her hands thus immersed in water and her hair tucked back behind her ears. Something which was perhaps even then passing beside us, visible only to her, something that I could not even have an inkling of. Something she brought me to like a guest, me, who bashed water like a cat; taking me from other people, from friends, from the world, from the family, from the children. There, on the bank, she would put me at night under a narrow tent which she pitched all alone, onto the bed which I got used to with difficulty, afraid of night intruders and snakes; snakes don’t go out at night, she would laugh, and take me away from the riverbank; from the woods of the river streams, from the lapping of water, from the gargling at the roots of the huge poplars, from the leaves that had already started to fall too early – she would drag me through the small triangle entrance and bend my head like to a child, so as to avoid my forehead touching the entrance; she would tuck me in, cover me with her body, she would wrap me in with her tentacles and her whisper until the dream took me over. In the morning a blue butterfly would land on the rope of the tent in front of the entrance and pulse slowly with its wings, still languid from the dew and the cool dawn by the river, the dawn which I had already started to feel in my knees, loins and back.

That’s where she was hiding me; hiding her, hiding us from the world. Like a catch which she picked out in a herd like an experienced hunter, and which she pursued until complete surrender – the way only a woman can sort something out and take it away skillfully. Like an experienced predator, then, at the time when not only my home country, but also my small life and longings were collapsing, and my hands became tired from trying to reach the stars; when town hugs and the drunk scum, disappointed husbands of outright sluts and conscripted peasants’ sons ornamented with camouflage uniform and peasant caps with various markings, went to the mud and came back from there half-mad, maimed, some of them in welded metal coffins with small narrow steamy windows, behind which one could see their stubbed and asleep faces, somehow different and unknown then, somehow distant. Onto those sealed coffins, covered with the flag of the country which was falling apart, under the symbol which they cut out of those solemn rags with scissors and took down from the tall official buildings in the capital, their unfaithful wives fell with a scream in a whining cramp, and their blossoming kids who would probably never remember their faces were hustling through  humbly, whereas scared lieutenants made short patriotic speeches and honorary company of beardless kids with close-cropped hair, who were still escaping the frontline, fired unskilled salvos.

That autumn, in the corners of my stripped life, she struck her huge nets like a skilled hungry spider, one after another, one thicker than the other, one stickier than the other. She was repairing the torn ones, she was replacing them, she would lurk and allure. From each next net containing the torn and sticky threads of the previous one it took me harder to escape. The threads, as only they can, paralyzed and took away slowly and gradually the strength a victim uses to get out of the net, until the moment when the strength is gone and when each next move of escape ties and tightens even more so. And then, thus caught up, she started to ambush me, to hug me with her hundredfold arms, to wrap me over with her threads, to stick me with her sweet mesmerizing saliva and with her mucus; with her huge legs she started to roll me over into the cocoon, enclosed only within her world; before she was to stick her sting into me thus numb, thirsty to suck out what was left of her catch. Of the victim she was to go back to, like to her sweet prey, until it withered, until there was only a useless armor, a shell left of it. Until it was time for new nets.

I have just killed her. I hesitated for a moment whether to go down to her and to blend my and her blood, almost ritually, with the same sharp blade, at least in this way, since it couldn’t be in any other way. But thus I would kill all that we had, all that was left behind us instead of the offspring we were not destined to have, the only open wound of hers. To look into her eyes once more, into the first and last positive sign of my position in her world. This door she led me through so unselfishly and irresistibly and which closed behind me so inexplicably and finally. Perhaps she is also lying with her eyes closed, the way she was lying beside me in the past few weeks, turned only towards the ceiling which started to lean more and more onto both of us, pressing us with a huge and heavy burden, threatening to collapse. Who did she hide behind the closed eyelids, in her pupils which began to extinguish inexorably like burnt embers, in her breasts which didn’t touch me evenly and peacefully during breathing the way they used to, in her stomach which was twitching constantly as if something else was alive there and was announcing its presence. Perhaps she is lying with her mouth thus half-open, with the word unspoken, like a story which she perhaps wanted to begin in the last days before the departure, when silence between us had already set in.

And before I take out my phone from the pocket and  call the police. As before the execution, I will light one last cigarette. Let it burn the way we were burning.

My last thoughts – of her – will be the only thing to live with me within the narrowness of the damp walls.

Also when the newspapers with the short news of our doom turn yellow. Also when everybody stops remembering. Also when the punishment brought upon by laws and legal articles, so irrelevant compared to the punishment we bestowed upon us, will not be valid any more.

To the last breath, to the last ray of consciousness. Never was she loved with any greater love.      

(Translation: Jelena Radovanović)

ZAREZ

 (odlomak)

Voze me na front. Noć je, i mrak se češe o vlažna stakla. Ako zatvorim oči i naslonim glavu na naslon i njegovo pocepano platno, mogu da zamislim da je to jedno od običnih putovanja. Mogu da dopustim da dremež polako savladava moja čula, da tonem u polusan, da stisnem ruke među butine kako to uvek činim (zbog osećaja utopljenosti), i da uplovim u prijatan dremež. Ali prazna boca od rakije, kotrljajuči se od jednog do drugog podijuma, podijuma na kojima su sedišta izdignuta od uskog prolaza, na svakoj krivini rola od jedne do druge ivice i muklo udara, istovremeno čineći putanju ka napred ili nazad, u zavisnosti od toga jesmo li na usponu ili silasku. Ali, sada je među mojim butinama umesto utopljenih stisnutih dlanova hladan metal puške, puške koju još ne znam dobro ni da rasklopim, možda čak ni da ispravno napunim, da podesim dugme na pojedinačnu ili rafalnu paljbu. Puške, kojoj jedino znam da pritisnem okidač ili oroz, svejedno, komandu na kojoj ubitačno zrno kroz metalnu olučenu cev, da bi se efikasnije usmerila putanja, ispaljuje velikom brzinom ka cilju, ka živoj meti. I boli njen hladni metalni dodir; grejem i rukama tu cev, mada se, učio sam još kao mladi vojnik u kadru, puška nikada ne sme prihvatati i držati za cev, zbog znoja koji nagriza metal, zbog rđe koja razdire metalnu površinu, a vojnici se u ratu znoje od straha i napora. Puška je svakako prazna, bez metka u cevi, bez metaka u okviru magacina; meci, jednostavno, nisu kod nas jer nam još nisu podeljeni valjda zato što ima mnogo pijanih i histeričnih, a možda već nailazimo na zonu ratnih dejstava i možda će nas već iza sledeće okuke sačekati zaseda, možda će prvi metak pogoditi vozača koji je još jedini budan i trezan i koji će se, ako stigne na odredište i istovari svoj teret na nemilost, ipak vratiti natrag, možda ne zauvek, možda ne u svoju kuću, ali će se vratiti, za razliku od nas. I ako ga, ipak, metak, sada kao najisturenijeg i najvažnije mete, potrefi, ako autobus kao muva otkinute glave zalepeće krilima i surva se u nekakav jarak pored nepoznazog puta, ako navalimo kroz prozore čija ćemo stakla u panici porazbijati kundacima pušaka, bez municije, izletaćemo kao glineni golubovi i padati na tuđoj zemlji; naša će krv oticati kroz travu dok gledamo u nebo, i umiraćemo toliko daleko od svojih najbližih, neznajući da li ćemo ikad i tako mrtvi dospeti natrag do njih ili će naše kosti završiti u zajedničkom grobu koji škropi negašeni kreč i gaze guseničari. Dok je presavijeni poziv čekao na polici kraj telefona u predsoblju, dok sam se poslednji put tuširao pre polaska na zborno mesto, pažljivo sam se kupao znajući da mi je to poslednje kupanje na duže vreme ili poslednje kupanje zauvek; čak sam i prvi put makazama skratio dlake pod mišicama u strahu da se od znoja ne ojedem pod njima, skratio sam i dlake na genitalijama i dobro očistio navoje pupka. Onda sam stajao pred ogledalom, pred velikim ogledalom u predsoblju u kome sam mogao da se ogledam ceo, onako potpuno go, želeći da upamtim poslednji put moje telo kakvim ću otići u rat. Imao sam trideset i pet godina, dakle pripadao gornjoj granici godišta koje je pozivano na front, i da sam imao malo sreće ili nekakvu vezu u Opštinskom štabu možda bi me poziv i mimoišao i možda bih sada spokojno spavao poput većine, i možda bih sutra probudio svoju ženu za posao i dete odveo u obdanište. Imao sam trideset pet godina i moje telo je već pokazivalo znake starenja, koža se borala na slabinama pod mišicama, brazde su išle od rebara, na stomaku se ljuljali olabavljeni mišići, na sisama, oko bradavica prorastale još crne dlake. Rukama i očima sam prelazio preko tela, dodirivao grudi i rebra i mislio gde će zinuti rupa od metka, gde će uleteti to parče deformisanog metala koje će pokidati krvne sudove i sa gužvom mesa izleteti nazad. Ubadao sam bolno prstom u mesta, i video kako je telo krhko i nejako, i kako je tih dvadesetak santimetara od grudi do leđa kratak i lak put za jedno puščano zrno, kao što je (ipak) kratak i život. Kosa mi je u autobusu još mirisala na šampon, dlanom sam još pipao glatkoću brijanih obraza i brade, pazuho mi je mirisalo na sapun. Toga sam se setio ležeći u blatu pod zidom na kome su se spreda rasprskavali meci i nije bilo sile koja bi me mogla naterati da se iza toga zida odmaknem, da podignem glavu, osluškivao sam viku i okretao se samo u stranu da me ne zaobiđu, da me opkole, a zrna su rikošetirala uvis, unatrag, ustranu, ponekad me za vrat zasipale kamene krhotine – a ja sam ležao na mokroj jesenjoj zemlji, ja sam ležao gotovo u blatu, i blato je već probijalo bluzu na laktu kojim sam bio oslonjen; blato je već probijalo i kuk i butinu, koleno; trnuo sam sam već, a nisam hteo da se zaokrenem da se sav ne uvaljam u blato. I kad su prestali da pucaju, jedva sam se uspravio i hramajući stupao kao ranjen dok trnnci nisu nestali iz noge; pušku nisam mogao da pridržavam na gotovs jer je takvo pravilo i tako se jedino brani i napada, i komandir je vikao na mene i psovao mi je majku krvavu, i svi su vikali, a ja nisam mogao ni da podignem ruku i da ispalim metak, makar u njega. I onda smo gacali kroz sokak i više se nije pucalo, odnosno – nije se pucalo na nas već smo pucali samo mi u besu, u strahu, u slasti pobede i osvajanja, i bacali smo bombe u podrumske prozore i meni su opet vikali, i ja sam bacio jednu, koju sam čak čuo kako je prvo zveknula pre nego što me zaglušio tresak, tresak koji je možda zaglušio i krik sakrivenog prestrašenog deteta u podrumu; komadić stakla mi se zario u čizmu i ja sam ga video i izvadio, drugi se zario u nadlanicu iznad palca i krupna kap krvi je kapnula kad sam i njega izvadio i ušao u sledeću kuću da nađem nešto da zavijem ruku; kuću sa otškrinutim vratima iza kojih je mogla da me čeka postavljena mina koja će me neopreznog razneti, bomba povezana žicom ili namešten samostrel, sve samo ne ljudska duša, ali vrata su samo tupo udarila pred mojom čizmom u prazan zid, kao što su i svi zidovi bili prazni; u kući nije bilo ni slika jer su pređašnji odneli svoje uspomene i samo su tamni otisci ramova ukazivali njihovo prisustvo. Na gramofon, čiju je jednu zvučnu kutiju prosvirao metak pa više nije davao stereo zvuk, stavio sam ploču sa pesmom koju sam i ja nekada, pre nego što smo svi utonuli u ludilo, slušao; pesmu o kući pored mora sa starim novinama na stolu – struje je bilo i ploča je, nakon dvadeset pet godina od izlaska, malo šuštala, što ukazuje da je ovde još neko često slušao istu pesmu. I onda sam ponovo vratio iglu na početak i srušio se u stolicu, sa blatnjavom puškom među butinama. Zagrlio sam cev kao što sam nekada prvi put zagrlio nju uz ovu pesmu, pod onom vinjagom pred kućom grbavog mesnog krojača koji je jedini tada imao gramofon. Tako sam joj držao ruke oko struka, oko toplog i tankovijastog devojčinjeg struka, i pod rukama sam osećao gornji rub lake letnje suknje i tanak lastiš gaćica; ona mi je obavila samo jednu, mislim desnu ruku oko vrata, dok se levom pridržavala negde oko pojasa, i tako smo zaćutali za vreme te pesme. Možda sam tada trebao i da je poljubim, da je prvi put poljubim baš tada a ne kasnije, jer bi možda mnoge stvari od tada krenule drugačije – ali ja sam tada bio mlad, i ja sam tada mislio da je dovoljan i taj drhtaj grudi uz grudi, da je dovoljna i samo ta toplina koja mi je pojila dlanove, i mrak; i možda je trebalo da doviknem tada tom grbavom krojaču samotniku da vrati ponovo iglu na početak ploče, da sam ustrčim uz raspukle stepenike i vratim iglu, kao što sam to kasnije mnogo puta zdrobljen teškim zidovima činio, ali je pesma već bila zamukla, i njena ruka pala sa mog ramena. Ovaj glas, ovaj topli glas je sentimentalno ponavljao ponavljao talase i vetar, i tople uspomene jula, možda se kroz otvorena vrata čuo i dalje u praznom tuđem dvorištu na kojem sam razvalio kapiju i ušao ovamo. I možda je mogao da navuče vojnika, našeg ili tuđeg, vojnika sa naperenom cevi, koji će opaliti odmah, bez zastoja i provere, onako kako se to u strahu čini. Jer, moja je cev bila okrenuta ka zemlji, kundak je kliznuo iz mojih dlanova, kao što su iz mojih kapaka kliznule suze i kapale sa brade, niz uprtače; upija ih već prljava i smrdljiva vojnička bluza, kao što je upijala i moj znoj i strah, i ravničarsko blato i barut; iz nozdrve mi kreće bistra tečnost i brišem je krvavom nadlanicom; znam krv će ostati na ustima, na obrazu će možda videti tragove suza i misliće da je to možda znoj, ali znoj se sliva od čela osutog osipom od ivice kape – ne od očiju…

POGLEDI IZ TIHE SOBE

(Eseji, viđenja…)

 

LOPTA JE OKRUGLA

 

U dоbа mоg dеtinјstvа, u sеlu u kоmе sаm оdrаstао, niје sе znаlо zа tаpеtе niti zа špаnskе zidоvе. Niје sе znаlо ni zа špаnskе sаpunicе јеr su tеlеvizоri bili sаmо slućеnа nеpоznаnicа. Rаzumе sе, nаrаvnо, dа је i Sеks i grаd bilа nеpоznаnicа. U tоm dоbu, bar zа mеnе – ovaj prvi pојаm, а grаdоvi su bili dаlеki i skupi. Tаdа је, vоljоm mоg оcа, kојi је pоdsеćао nа Klеrk Gеblа i umеćеm mоg uјаkа mоlеrа, kојi је pоdsеćао nа Pајu Vuјisićа iz mršаviјih dаnа, nа duvаrе u nаšој kući, nа blаgоzеlеnоm оbојеnој pоdlоzi, vаljcimа nаmаlајisаn nеprеglеdаn rој dugоnоgih i krаkаtih pаukа pа је sоbа sinulа nоvоm lеpоtоm i dugо mirisаlа nа krеč i fаrbu. Tо је bilо lеtа 1967. gоdinе, оnоgа lеtа kаdа sаm, kаkо sе tаdа gоvоrilо, pоlоžiо mаlu mаturu. Pоslе tоgа mi је uručеn štаp i stаdо оd rаvnо 23 оvcе, kао lеtnја fеriјskа zаnimаciја. Dа, mој оtаc, kојi је, rеkао sаm vеć nаprеd, pоdsеćао likоm nа Klеrk Gеblа (а ја nе pоdsеćаm ni nа Klеrkа ni nа оcа), zа uspеh u škоli meni kupiо mаli trаnzistоr tipa „Ei – Boy“, оd kоgа sе više nisаm оdvајао.

Dа, tаkvа vrеmеnа i tаkvа dеtinјstvа su оduvеk bilа punа snоvа. I јеdаn оd nјih је biо nајvеći – da pоstаnеm dео timа: Duјkоvić, Đоrić, Јеftić, Pаvlоvić, Dојčinоvski, Klеnkоvski, Аntоniјеvić, Оstојić, Lаzаrеvić, Аćimоvić i DŽајić. Dа, biо sаm svеstаn dа sаm јоš zеlеn i dа su mi nоgе širоkе tе mi uvеk lоptа prоlаzi krоz nјih, аli bih zа pоčеtаk mоgао dа sеdnеm nа klupu uz kојu, krајnје dеsnо, sеdi Miljаn Miljаnić, Čiča, а dо nјеgа tiha senka Miljеnkо Mihić i dr. Brаnkо Nеšоvić – dа sе umеšаm u rеzеrvе: Rаcić, Kаrаpаndžić, Škrbić, Mаrkоvić i mаli Trifkе Mihајlоvić. Kоgа bih, misliо sаm, nајprе mоgао dа izbаcim iz timа: оd svih, sаmо dvојicа nisu bili rеprеzеntаtivci – mali Klеnkоvski, kојi је biо mоtоr i krticа tima, i bаhаti Đоrić, kојi mi sе činiо lakša vаriјаntа, јеr bih umео dа tаkо cеpаm lоptu u publiku kао оn, i dа lupаm protivnička krilа pо cevanicama kао оn, mаkаr pоslе Čičа (Miljаn) i nа mеnе skidао kаiš i svlаčiоnici dа mе biје. Niје bitnо štо bih nа tеrеnu biо dаlеkо оd DŽаје, biо bih sа nјim, glеdао bih sаmо u nјеgа (јеr bеkоvi imајu tаkаv prеglеd) i mоgао bih dа mu iz dubinе pоšаljеm nеku lоptu, kојu bi оn nаmеstiо Lаzаrеviću nа glаvu. Ništа zаtо štо bih ја biо nа dеsnоm (Đоrićеvоm) bеku, а оn lеvоm krilu. Tо bi оndа bilа diјаgоnаlа, kоја bi svе prеlеtеlа, i kао sоkо pаlа nа DŽајinu mаgiјsku lеvicu. Dа, Zvеzdа је uprаvо tаdа, tе 1967/68 оsvајаlа duplu krunu i SЕ kup. Tuklа Pаrtizаn sа 6 : 1. Trаnzistоr, оd kоgа sе nisаm оdvајао, mоgао је, аkо su nоvе bаtеriје, dа bukоm unеsе strаšnо uznеmirеnје mеđu moje stado оvaca, dа sе dаdu u stаmpеdо, pоgоtоvо u trеnucimа kаd је Rаdivоје Mаrkоvić оbјаvljivао Zvеzdinе gоlоvе, ili nјеgоv prеzimеnјаk Mаrkо оpisivао оpаsnе аkciје. Nisаm sigurаn dа su оni kојi su u tim trеnucimа stајаli nа stаrim tribinаmа Mаrаkаnе u dаlеkој prеstоnici višе skаkаli i јаčе nаviјаli оd mеnе. Čаk, sаm, štо rоditеlji nisu smеli dа znајu, nеdеljоm pоpоdnе stаdо zаtvаrао u tоr zа vrеmе utаkmicе, dа sе nе bi rаzbеžаvаlо pо pоlju i sеdео uz kаpiјicu, dоk su оvcе glаdnе kidisаlе оd strаhа nа plеtеnе zidоvе.

Dа, zа nоvu 1968, u tаdаšnјеm listu Tеmpо, zbоg kоgа nisаm piо limunаdu pоnеdеljkоm, utоrkоm i srеdоm (vеć sаm pоšао u višе rаzrеdе оsnоvnе, u nајbližој vаrоšici, Minićevu, i оd оcа dоbiјао mаli džеpаrаc), izаšао је kаlеndаr – dvоlisnicа, sа DŽајоm: u pоluоkrеtu, lоptа nа vrhu lеvе kоpаčkе u visini pаsа (tо је priјеm, pоslе kоgа је vеrоvаtnо uslеdiо nеpоgrеšivi pаs ili fеlširаn udаrаc u gоl). Iz pоdrumа, gdе је mој оtаc sа likоm Klеrk Gеblа čеstо mајstоrisао, izvukао sаm čеtiri еksеrа, gоlеmih, nајvеćih јеr mаnје nisаm mоgао dа prоnаđеm (tаkvimа su sе zаkivаlе sаmо grеdе i mајstоri su ih nаzivаli mеrtеčki) i nаsrеd zidа, nа nајvidniјеm mеstu, čеkićеm zаkucао DŽајu mеđu rојеvе zеlеnih pаukа, kао nајvrеdniјu stvаr u nаšој skrоmnој sеljаčkој sоbi. Nе znаm štа је оdlučilо dа mе mој оtаc tаdа prvi put nе prеbiје (а nikаdа niје pоdigао ruku nа mеnе). А fаlilо је mаlо. I nе znаm kаkо је DŽаја tе vеčеri оstао nа zidu. Mоždа је tо biо i prvi znаk mоје bоrbе zа mеstо u pоrоdici, zа mеstо u kući, zа svој dео zајеdnicе, živоtа. Mоја prvа prеvаgа, čеmu dеcа u tоm dоbu pоčinјu dа tеžе.

Tоgа lеtа, lеtа 1968, nа dаnаšnјi dаn, iznеnаdа i nеsrеćnо, umrо је mој оtаc. Tаdа sе u mоm dеčiјеm srcu оtvоrilа prvа rupа.

Nа krајu tе 1968, dаklе kаdа је istеklа, skinuо sаm sа zidа nеvаžеći kаlеndаr, аli је DŽаја оstао dа vаži. Sliku sаm mu isеkао iz kаlеndаrа, i, nа užаs mоје mајkе, zаlеpiо је nа stаklо vitrinе dеlimičnо skrivајući tаkо nеkоlikе mаlе šоljicе nа pоlici, i sličicu mоg pоkојnоg оcа urаmljеnu u mаli drvеni оkvir kојu је mаti umеtnulа i nаslоnilа nа dvе оd nјih.

Čеtiri rupе оd mеrtеčkih еksеrа оstаlе su dа zјаpе iz zidа, kао čеtiri gоlеmа оtvоrа u kојi ćе, činilо sе, svаki čаs šmugnuti nеkо iz rоја zеlеnih pаukа.

Tе čеtiri rupе prеkriо sаm tеk pоslе dеsеt gоdinа, dеcеmbrа 1978, kаdа sаm prеkо nјih zаlеpiо tаpеtе, kоје i dаnаs stоје u mojoj opusteloj roditeljskoj kući. Аkо bi nеkо, slučајеm, nа tim mеstimа pаžljivо prstоm оpipао – mоgао bi јаsnо dа оsеti kоnturе svаkе оd tih rupа.

Rupа u srcu zа оcеm sе nе mоžе оpipаti, аli оnа i dаnаs, pоslе 40 gоdinа, zјаpi.

Dа, u vrеmе kаdа је mој sin biо u dоbu u kоmе sаm ја kоvао DŽајu zа zid, gоstоvаlа је Zvеzdа pоslеdnјi put u nаšој rudаrskој vаrоši. Kоmšiја Mića, kојi је biо u uprаvi klubа, dао mi је dvе kаrtе bеsplаtnо. Kоštаlе su pо 5 dinаrа, а nе sеćаm sе kоlikо је kоštао hlеb, i ја sаm оdvео sinа prvi put nа stаdiоn. I, glе bоžјеg čudа, dо nаs su dоšli i sеli DŽаја (do mene) i Cvеlе (do sina). Šаpnuо sаm sinu nа uvcе kо su tе čikе, аli mi sе čini dа је kоd nјеgа izоstаlо ushićеnје. Cvеlе је pušiо јеdnu zа drugоm i mоје је dеtе ručicоm rаzgоnilо dim, pа је Cvеlе uviđаvnо prеmеstiо cigаrеtu u lеvu ruku. Nаrаvnо, ushićеnје је izоstаlо i u mоm pomalo оstаrеlоm mozgu, аli sаm pоmisliо kаkо sе snоvi, оni dеtinјi vеliki snоvi kаt-tаd i mоgu ispuniti, i kаkо nаs Bоg, оpеt, kаt-tаd pоglеdа i dоdirnе svојоm rukоm.

Dа, vidео sаm kаkо gа izvоdе sа lisicаmа. Оbојicu, аli prе svеgа DŽајu. Dа, prоčitао sаm kаkо niје tri mеsеcа vidео svоје kćеri. Dа, znаm dа lеži u bоlnici kао zаtvоrеnik. Dа, svе znаm.

Mеdiјi pišu ljutnјоm kаkо sе mоžе tаkо pоstupаti sа lеgеndоm. Mеdiјi pišu kаkо је brukа štо smо gа vidеli sа lisicаmа. Јеstе brukа, аli nе u nаvеdеnоm smislu. Аkо sе tеrеt prihvаti, mоrа sе nоsiti.

Аkо sе stupi nа trоn, mоrа sе nоsiti žеzlо.

Zbоg оnе čеtiri rupе u zidu mоје rоdnе kućе. Zbоg glаdnih оvаcа plаšеnih grоmkim glаsоm Rаdivоја Mаrkоvićа. Zbоg vrеmеnа u kојimа smо, zа rаzliku оd nјеgа, mi drugаčiје živеli.

Zbоg nаših ugаšеnih snоvа i idеаlа.

Zbоg istinе dа Bоg, ipаk, kаd-tаd, svаkоg dоtаknе svојоm rukоm.

/Zbirka auobiografskih zapisa (priča), u dva ciklusa – Koraci u život i Kapi – objavljenih u časopisima/

KORACI U ŽIVOT (1)

 

Bio je maj, njegova sredina.

Vreme u kome bagrem već precvetava, ali njegovi grozdoliki cvetovi (samo sada bez opojnog mirisa i rojeva pčela) još pokrivaju breg nad našom belom kućom, a stoletna lipa u komšijskom dvorištu sprema priprema svoje cvetanje.

Možda su, kao i u svim sredinama maja koje su se ciklično ponavljale u dobu od kada sam prohodao tim dvorištem (i svetom), popodnevom, preko planine se survavali tamni prolećni oblaci bogati krupnom pljuskovirom kišom koja je kvasila tek iznikle useve i – ako je nošena vetrom – polegala dopojasne trave. Da, znali su da tuku i gromovi, da od vrha do korena da cepaju hrastove po tek ozelenelim šumama, da teraju pse podvijenih repova u zavetrine šupa ili preostale kamare slame – u bašti kraj potoka je tako, jedne godine, munja spalila među redovima majku koju je kod kuće čekala trogodišnja devojčica. A znala je i gradobit da se prospe, kao zrna iz pocepanog džaka, da belinom pokrije dvorišta, da kukuruz pocepa na froncle i tek klasalom žitu otkine klastove, da otrese zeleno voće, da polomi crepove.

Dolazile su i prve noći u kojima su na prozorima otvarana gornja, manja prozorska krila (luftaši), kroz koje je stizala svežina i blagi san, sa svetlošću punog meseca.

Maj je, njegova sredina, bilo i vreme kada je sazrevalo prvo voće: trešnje. Na jednoj njivi smo imali i ranu sortu; prvomajkama smo ih zvali, mada su retko, sem u izuzetno toplim prolećima, sazrevale baš oko tog datuna, ali su to bile trešnje koje su uglavnom činile samo dečju radost, i sem crvenila nisu obilovale sočnošću i slašću. One prave – krupne, ali ne izrazito crvene – sazrevale su od polovine meseca, a samo na bregu nad našom kućom bilo je desetak takvih stabala.

U tom vremenu, u zavisnosti od brojanja na crkvenom kalendaru, sustizala su se u nejednakim vremenskim razmacima, dva velika praznika – Sveti Nikola i Sveta Trojica – dani u kojima su u jutrima nemoćno blejala prelepa mlada jagnjad u mlazevima tople jarke krvi, koju su brzo polizavali psi i mačke; u prepodnevima mirisalo sa ražnjeva nad raspaljenim vatrama; u podnevima se svim okolnim putevima, sa brda slivali gosti iz susednih naselja, a uveče se pred domom izvijalo razigrano kolo.

Odrasli su iz sanduka vadili svečano ruho zadahom naftalina koji je branio od moljaca, ono što oblače samo u svečanim i tužnim prilikama, i koje je, zbog retkosti upotrebe i nemaštine da se novo kupi, trajalo i decenijama i bilo uvek u modi; samo je kod dece bio mali problem jer su se, iako slabo hranjena i negovana, a od malena učena teškom radu, ipak otimala rastom pa su, primerice, neke duge pantalonice u jednoj prilici već u sledećoj godini oblačene kao bermude, i tako sve dok ne bi dotakle kolena ili ne bi mogle da se navuku na pojas i zakopčaju.

No, nešto je teže bilo sa obućom jer iz cipelica se lakše pobegne, a bos se ne može u narod.

Nisam ni danas siguran koliko sam imao godina; fotografija kojom je to ovekovečio moj stric starom „smenom 8“ ne nudi pouzdani datum, ali znam da su u našim kućama još uvek gorele noću petrolejke i punile sobu oporim mirisom gasa, što broj mojih godina limitira na najviše pet, a verovatno i manje.

Pamtim to jutro, to vedro praskozorje, to sudračje, u kome se moja tankovita mati oblačila pored prozora (otac je još čvrsto spavao), vodeći računa da ne probudi ni mene ni njega, ali je moj san bio lakši.

I dok smo mi ostali u krevetima (ja sam utonuo u san još dok je bila u sobi), majka je izašla iz kuće i sišla niz devetnaest stepenika koja su vodila do podruma, otvorila ga, uzela drvenu obramicu iz ugla, i na njenim kukastim (nosećim) krajevima zakačila dve prepune korpe zrelih trešanja koje je prethodnog popodneva brala sa stabla na bregu nad kućom – sa grana koje je mogla da, onako sitna i slaba, dohvati i savije jer o penjanju na stabla nije moglo biti govora.

Ne znam koliko je bilo kilograma trešanja u jednoj korpi. Dvadeset bi, svakako, bilo manje verovatno, ali više od deset sigurno. I tako je, sa tim teškim bremenom od možda tridesetak kilograma na obramici na mršavom ramenu, moja mati krenula niz kaldrmu do prve raskrsnice, od koje se odvajao prašnjav i neravan zemljani poljski put koji je, prečicom, najpre vodio uz dva uzastopna brda  pa onda niz blagu dolinu, sve do Palanke.

Ne znam ni da i je moju majku na tom teškom putu pratio i naš pas, ali znam da je uvek, dignutog repa i polunačuljenih ušiju, istrčavao za svakim od nas, bilo kuda da je krenuo, spreman da sa njim ide „i u goru, i u vodu“, i sa reaguje na svaku pojavu.

Ne znam ni koliko se puta zastajala idući uz ne tako blage kosine ta dva brda, koliko puta se zaustavljala, pažljivo spuštala obramicu sa utrnulog ramena na zemlju, vodeći računa da se korpe ne izokrenu, da se trešnje ne raspu na neravnu zemlju na kojoj je bilo teško naći ravnu podlogu istovremeno za obe korpe; brisala znoj jer je sunce (izdizajući se ka zenitu) sve jače peklo, a onda, sa sve manje snage, s pažnjom podizala obramicu sa korpama (opet pazeći da se ne izokrenu) na drugo, malo odmornije rame, i koračala dalje, hodajući možda i puna četiri sata jer je do Palanke duže od petnaest kilometara.

Nisam siguran ni da je, stigavši na palanačku pijacu, mogla da dođe do prodajne tezge; i sada, duže od šest decenija docnije, one su malobrojnije od potrebnih; a sigurno je trebalo da se plati i taksa, što je bilo nemoguće iz praznog džepa.

Moja je mati, tako, verovatno, sa svojim teretom – koji je od sunca od nošenja i truckanja pri hodu izgledao manje privlačno od sinoćneg doba, kad je pred mrakom smešten u podrumsku hladovinu – stala nekako u prikrajak. Uz trototor, ako ga je tada bilo. Ili je, jednostavno, spustila korpe u prašinu i stala kraj njih, pred probirljive oči i škrtost kupaca. Znam da nije imala ni vagu (kantar), i sigurno je morala da stane uz nekog pravog prodavca, koji je time bio opremljen, i moli ga za uslugu jer se trešnje (kao ni ostalo) ne mogu prodavati „od oka“.

Mati je došla u predvečerje sa praznim korpama na obramici, još tanja u struku i tamnija u licu. Iz testije je dugo ispijala vodu, verovatno na prazan stomak, jer nisam uveren da se negde u varoši gostila, niti šta kupovala. Na dnu jedne od korpi bila je neugledna siva kutija od kartona, iz koje je izvadila par belih sandalica, izula mi prvo levu pa desnu nogu, i rekla da sednem na stepenik, obula obe sandalice, zakopčala kaišiće, i rekla da ustanem u prošetam, pitajući brižno da li mi stežu stopala.

Nisam siguran da sam tada bio pun ponosa, kao što ni danas ne poklanjam puno pažnje materijanim vrednostima, ali znam da su oči moje majke ponosno sijale jakim toplim sjajem, dok me je gledala kako sa vršnjacima u to letnje majsko praznično veče trčkaram među svetom koji šeta ili igra. I mislim da sam svuda, o prazničnim danima, sve dok je napadao sneg, trčkarao u njima. A možda i čitave naredne godine. Od lake bele savitljive plastike, bile su neosetne za noge, ali im je podnožje bilo od čvrste ravne i kliske materije, i znalo je da me ponekad u trci i nepažnji izda, da prokliza i razbijem kolena ili dobro ugruvam pozadinu.

Moj rast je bele sandalice ponovo smestio u onu neuglednu sivu kartonsku kutiju, a kutiju negde u ugao podruma. Život je donosio nove dane i lica, neke i odnosio – najpre je, ipak u nekakvoj starijoj dobi, umro moj voljeni i predobri brkati pradeda Bogdan, koga je zaista izgleda Bog dao zemlji (a i uzeo), pa nakon njega i moj otac (u Hristovim godinama; ovo, sem u životnom dobu, nije nikakvo poređenje, ni izjednačavanje), razapet nedaćama, na svom krstu. Dalje od rodne kuće, od ucveljene majke, putevima ka nekakvim dalekim školama, koje su vodile u bolji život (svet?), nosile su me neke nove sandale i cipele, čiji su brojevi rasli do polovine godina, u kojima su se ustalili na četrdeset pet.

U jednom dolasku, po služenju vojske i zaposlenju, u podrumu sam našao onu sivu kartonsku kutiju sa zaboravljenim belim sandalicama; kutiju je već nagrizala podrumska vlaga, a mati je sandalice iz nje premestila u sobu, u regal koji je već bio zamena za stari dvokrilni šifonjer, proročanski kazavši da ih čuva da bi ih obula svom unuku.

I mada se većina takvih očekivanja (proročanstva) ne ostvari – majka je, nakon duže od decenije, u vremenu u kome joj se zaista prvo rodio unuk, u ovome uspela.

Istina, u okolnostima koje nisu bile ni malo radosne – baš u to vreme, vreme sredine maja, na dan krsne slave, poslednji put sam je dovezao u kuću koju je ona svojim slabašnim telom a velikom snagom održala i očuvala; dovezao sam je sa onkološke klinike, razjedenu opakom bolešću, sagorelu od brojnih zračenja (sa grudi joj je opadala koža), izmoždenu od hemoterapija (opadala joj je kosa) i mučenu bolovima koje nisu stišavali ni trodoni, ali ih je trpela bez reči i jauka. Nekako sam je smestio udobno u stolicu pred kućom, sa pogledom na bregove iza kojih se pružala daleka Palanka, čija su svetla noću činila blistavijim jugoistočni deo neba nad šumama. Tada je zatražila one bele sandalice i pozvala mog troipogošnjeg sina da mu ih obuje. Ne mogavši da se sagne do zemlje, do njegovih malih stopala, tražila je da joj unuk jednu, a potom i drugu nogu podigne na krilo, i tako mu ih je obula, čvrsto zategnuvši kaišiće jer su mu stopala bila nešto manja, no moja u doba kupovine.

Do iza podneva sedela je moja mati (možda tako i svodeći račune ipak kratkog, tek poluvekovnog življenja), odbijajući da je uvedem u kuću, netremice gledajući unuka kako pomalo nespretno trčkara po dvorišnoj travici. I, kako obično biva, iza podneva su se nadneli obaci. Pala je kratkotrajna plaha prolećna kiša, bez munja i gromova, i povovo granulo sunce. Mati je ležala je na krevetu, u onoj sobi, pod onim istim prozorom gde oblačila onog jutra, pre dugog puta sa korpama na obramici na ramenu, samo ovoga puta sa teretom neuporedivo bremenitijem, najtežim, teretom koji se može trampiti samo za smrt – dok je unuk nastavio trčkaranje po dvorištu, po blatu koje je negde izbijalo iz mesta sa ređom travom.

Duže je od tri decenije kako u mojoj roditeljskoj kući pauci pletu svoje mreže. Iz oba njena dimnjaka odavno je izvetreo čak i miris dima – u jednom se, prošlog proleća, naselilo mnogobrojno i opasno leglo stršljenova, koje sam jedva uništio, gotovo rizikujući život. U sobama u kojima više nema stvari iz onog doba (stvari koje je vreme zamenilo novim) nema mnogo tragova iz tih vremena sem uspomena koje se, kao u koritu golemog jezera, talože negde duboko u mom umu. Čak i sama kuća je promenila svoje belo lice: zeleni se spolja, sa dve strane opkoljena je velikim hladovitim tremovima, pod koje bežim iz ove vreve, iz ovog gradskog sveta koji, čini se, svakim danom sve manje biva željeni svet. Na mestu nekada hladovitog podruma sada je prijatna dečija sobica u kojoj snuje unuka (sinovljeva kći) ili unuci (sinovi mojih kćeri), kad retko dođu; drugi veći deo podruma pretvoren je u prijatan stambeni prostor, sa dnevnom sobom, kuhinjicom, kupatilom: novi, širi i svetliji prozori gledaju direktno na kapiju i na put kojim se moja mati tog jutra zaputila ka Palanci; pod tim prozorima je, uz zid, i naš pas lenčario i najavljivao svakoga ko ka kapiji krene.

Gore, u sobi u kojoj najčešće primimo nenadanog ili zvanog gosta, na polici regala, na najvidnijem mestu – stoji par belih lakovanih sandalica. Po majčinoj smrti, smrti koju sam kao njeno spasenje čekao sedeći uz njen krevet u ovom stanu iz koga pišem, najdetaljnije sam oprao te sandalice od blata (koje je sin pokupio onog majskog popodneva) i postavio ih tu, da stoje.

Za unuke, kad dorastu.

         Za njihove unuke.

KAPI  (6)

Kao mutno sećanje (poneka sećanja iz ranog detinstva i jesu takva) ili samo kao sugestivna slika iz tuđih priča – jeste slika ranojesenjeg podneva, u kome kroz staru visoku dvodelnu drvenu kapiju otac uvodi nedoraslog riđeg ždrepca sa belim dugačkim cvetom na čelu; ždrepca čije sapi i uska leđa kupa koso, ali još toplo septembarsko sunce.

Njegovom prethodniku, čudne zelenkaste dlake, imenom Zečko (od Zelenko), ostalo je još da te jeseni, poslednji put u svom veku, dovuče ostatak letine pod krov i da uzore za novo žito.

Ždrepcu sam kumovao ja ljudskim imenom – Zoran – a ni sada ne mogu da objasnim povod. Otac je predlagao Zvezdan ili Cvetan, zbog onog belog cveta na čelu, ali ja sam bio uporan.

U tom vremenu berbe i čekanja snegova, Zoran je, tek ovlaš privezan za rudu i neopterećen vučom, kaskao u korak sa Zečkom; ponekad (poput nemirnog deteta) i trčeći pred rudu, još nesvestan njene težine i svrhe – trebalo je naviknuti ga na rudu, na taj usmeren hod, na zauzdavanje; naučiti ga na poslušnost, na komandu. Tako neobično i neravnomerno upareni, odudarali su jedan od drugog: Zečko, krupan i nogat, jakih nabreklih sapi na kojima su iskakale vene, dostojanstvenog krotkog hoda, koji se samo pri vuči teškog tereta pretvarao u krupne snažne iskorake, naspram lakog i poigravajućeg Zoranovog kaskanja.

Ne pamtim u kom je tačno dobu te zime iz naše štale, i čijom rukom vođen je otišao Zečko. Pamtim samo da su te zime vejali golemi snegovi, da je otac lopatom kroz dvorište kopao prolaze do štale i nužnika, i da je naša avlija podsećala na kanjone Kolorada, koje sam kasnije viđao u vesternima, sve dok ih Baba Marta nije počela da roni i topi. Pamtim i da su te zime, preko južnih brda, na redu uglavnom kvrgavih bandera stigle dve žice i u njima struja koja je obasjala naše skromne domove, i dovela u uši daleki nepoznati svet. Docnije, najpre u školsku učionicu, a otud u stari seoski dom pred naše oči i kutiju u kojoj su se kretale slike.

Tada je već Zoran hodao sam, zapregnut u kola – ne onako krupan i bokat poput nestalog Zečka (kao da Zoran nikada nije ni porastao u pravog vučnog konja), ali sa dovoljno snage da povuče sve što se iza njegovog dugog zlatastog repa zakači ili natovari.

Godine koje su se nanizale potom, vreme koje je minulo, proleća blatnjavih i teških brazda, i jeseni varljivog roda, dani truda koje je delio sa nama i retke prilike kada nas je, zakićen kićankom i doteran, vozio na palanačke panađure i otud vraćao, uvezalo nas je u jednu harmoničnu porodičnu sliku. Od njegovog zategnutog stomaka, najpre sam dorastao do hrbata leđa, pa sve više uz vrat sa zlatastom grivom, dok mu nisam izrastao iznad ušiju i mogao da ga blago, kao pokroviteljskom rukom, pomazim po glavi. Onda se na trenutak okretao ka meni, ponekad zarzavši kratko, pokazujući dva reda pomalo žutih zuba. Pri hranjenju se, kao naučen, odmicao ka zidu štale – kako bih sa naramkom sena (deteline, lucerke ili trogotke, kad su ga čekali teški radovi) što lakše u njegovom dosta uzanom boksu stigao do jasla. Kad bih ubacio naramak, pogledavao me je kao sa zahvalnošću, a onda saginjao glavu i počinjao glasno da rubi.

Vodom iz kofe morao sam najpre da pojim njega – ako bih slučajno najpre pojio krave, ništa (ma koliko bila jaka žeđ) nije moglo da ga navede da zagnjuri glavu u kofu, makar sam je pre toga pažljivo oprao. Na putovanju do polja i natrag, gotovo je zastajao na svakom prelazu potoka (a bilo ih je tri) i pio velikim gutljajima iz vodotoka, samo ako nije zamućen. U Šopuru, gde nam je bila bašta i za njene potrebe iskopan poširoki, ali plići bazen za navodnjavanje, retko je pio, uznemiren od žaba koje bi, kad bi se približio, šumno pljeskale u vodu.

Uzjahao sam ga samo jednom, neosedlanog. Tamo, u Šopuru, pod baštom. Prvi i jedini put, nadajući se da ću, ako padnem ili ako me zbaci (kako sam u vesternima gledao), pasti na gusto i meko rastaviće i ševarje. Oslonio sam se blizu njegovog vrata, poskočio i zabacio nogu preko njegovih leđa i nekako uzjahao, spreman na najgore – ali je on, kao začuđen, samo na čas okrenuo glavu, i na moj podsticaj lagano, korak po korak, krenuo ka bazenu. Žabe su se, naravno, praćaknule u jatu ka vodi, a on prišao do ivice i sagao ne samo glavu već, čini mi se, i prednji deo tela – skliznuo sam mu niz vrat, smandrljao preko ušiju i pljusnuo u bazen, tako da je on uplašen odskočio unazad. Iskobeljao sam se nekako iz vode i mulja bazena čije su ivice obrasle rastavićem i s mokrim dupetom se popeo da navodnjavam baštu.

Mene je, naravno, od njiva otimala škola, a onda sam na duže zatvoren u kasarni na jugu koja je ličila na zamak, ispod čijih visokih zidova su kloparali i pištali noćni vozovi. Konačno, život me je odveo u otrovnu rudarsku varoš, pod sive sumporne oblake. Deda je kopneo (baba se činila svenulom još od mladih godina), tako da je Zoranova družbenica i saborac najčešće bila mati. I njemu, Zoranu, čini se, podjednako kao majci, mogu da zahvalim što su me (po očevoj nenadanoj i preranoj smrti) othranili i školovali.

Zoran se, sviknut na okolnosti, kao potpuno svestan njih, trudio da ih učini lakšim. Odvezan od jasla, išetavao je sam samcit, nevođen ničijom rukom iz štale i zastajao pod šupom; kao ponizan saginjao bi glavu kako bi mu moja oniža majka lakše namestila ular; gotovo pokleknuvši, namestio bi se u najbolji položaj da mu namesti am, zakači dizgine, a onda bi poslušno, opet sam, odlazio ka zaprežnim kolima pod drugom šupom, gde se okretao unazad, i tek ovlaš usmeravan rukom moje majke unatraške pažljivo koračao dok ne dodirne zadnji kraj rudišta i sačeka da se lanci oviju oko ždrepčenika. Umeo je da sam, bez navođenja dizginima, u luku izađe kroz kapiju, niz put, ka polju.

Jedino nije voleo da odocni iz polja. Čim bi se sunce naslonilo na zapadne vrhove, podizao bi glavu ka nama i upozoravajuće rzao privezan za kola. Upozorenja je ponavljao češće i glasnije ako bi se već ugasila sunčana lopta i tamna koprena spuštala niz planinu i brda, širila poljem. Tada je već obigravao  mestu od nervoze. Desilo nam se, dva-tri puta da dok tovarimo seno u sumrak (a on stoji zapregnut u kola i nesputan), odjednom krene sam sa livade ka putu za povratak domu, i ja sam morao da ga trkom sustižem i vraćam.

One nedelje, prve kada sam otišao u rudarsku varoš, uveče su me po dolasku kući sačekale unezverene mati i baba: deda je tog jutra dobro povukao kod kazana i ceo dan preležao na senu u plevnji i (valjda gonjen krivicom za potrošeni dan) popodne zapregao Zorana da naseče sačmu, i još se nije vraćao. Mrak je već bio gust i ja sam se već spremao i tražio baterijsku lampu da pođem u polje, kada smo na asfaltu začuli onaj prepoznatljiv Zoranov hod. Čuli smo kako staje pred kapijom, ali kapiju deda nije otvarao. Kad sam otišao do nje i otvorio – suočio sam se za Zoranovim tamnim očima: skrenuvši u polukrugu ka kapiji zakrčio je put; srećom nije bilo auta. Od dede ni traga, ali kad sam Zorana uveo u dvorište, pod svetlo – u kolima, na dnu, ležao je kao ustreljen deda: u jednoj ruci je držao srp, u dugoj jedan jedini struk kukuruza. Objašnjavao je, kad ga je baba ljutim drmusanjem izvela iz sna, da mu se još vrtelo u glavi kad se sagao da odseče struk i hteo je još malo da odmori pa se opet predao snu – Zoran ga je, po mrkloj noći, krivudavim seoskim poljskim putevima, prelazeći tri potoka i jednu usku opasnu jarugu, mirno i sigurno dovezao sam kući.

One godine, kad mi je prohodalo prvo dete, sin, a prohodao je za dvostruko duže vreme od kada je progovorio (i danas ga je mnogo lakše preteći nego nadgovriti) – istekao je Zoranov vek. Možda je u tom njegovom telu, napisao sam na početku – znatno manjem nego kod drugih konja – još ostalo malo snage; možda je mogao da još neko vreme hoda u brazdi i zapinje na uzbrdicama pod punim tovarima sena, ali je i mojim ukućanima polako i neumitno kopnila snaga, i dve slabosti je bilo sve teže uparivati. Možda je tome doprinelo i uverenje da će moji dolasci samo vikendima uz pomoć traktora (čija je kupovina planirana) biti korisniji. Četvrt se veka navršilo od dana kada je kao ljupko mlado ždrebe privezan u desnom uglu štale, tik pod prozorom, odakle se uvek oglašavao tihim rzanjem pri svačijem ulasku.

Tako se, radosno, oglasio i onoga maglovitog jutra kada su došli Cigani. Deda mu je (mati nije imala snage) prišao, potapšao ga i stavio mu ular. Lagano, upravljajući ga unazad, izveo ga je iz boksa, na sredinu štale. A onda ga je, laganim hodom, kao punim dostojanstva, izveo na vrata, kratko zaustavio pod šupom i izveo na dvorište.  Mi smo – mati, baba i ja, na vrhu stepeništa stajali bez reči. Nemi. Zoran je nekoliko puta trznuo glavu uvis, pogledao nas, a onda je sagao i počešao levo koleno. Na suncu, koje je probijalo maglu, žutila mu se duga griva i sijao na čelu beli cvet.

 Kao da je čekao da opet uđe u onu znanu drvenu rudu, u kojoj se upinjao i koja mu je ponekad gulila rebra; rudu kojom je na usponima (kad je najteže, i prdeći) vukao terete ili na nizbrdicama zadnjim nogama (kad ni kočnica – bremza – nije mnogo bila od pomoći) zadržavao teret, da ne jurne svom snagom naniže. Ali je umesto u nju kročio u neznane Ciganske ruke, koje će ga povesti konačnoj sudbini, o kojoj smo bili, sem njega, svesni.

Dole niz put, niz još novi uski seoski asfalt, pod ogradom naraslih gustih tuja koje su zaklanjale vidik, slušao sam kako odzvanja njegov udaljavajući lagani bat – bat koji sam prepoznavao među hiljadama – kao i mnogo puta kad je odlazio od kapije.

Samo, što se ovoga puta nikada više neće začuti njegov povratak.

Na širom otvorenoj drvenoj kapiji sa čijeg je dvovodnog krova odavno bio popadao crep (te sam je jeseni srušio i postavio novu, gvozdenu, i ofarbao je jarkom zelenom bojom) stajala je, gledajući niz put, moja mati.

Nikada nisam, sem u danima smrti i sahrane moga oca, čuo takav njen plač.

Izbor tekstova jugoslovenske zabavne muzike koji, bez nota, imaju velike poetske vrednosti

Milenko Marić

BALADA

O IZGUBLJENOM SEOSKOM PSU

 

Tebi zeljove što te zaboraviše

Poslednja seoska kola u malom gradu

U ime tvog psećeg bola

Poklanjam ovu baladu

 

I tebi ser Joška Jesenjine

Što si divno pisao o psima

Poklanjam ovu baladu

Jer imao si bjesnog psa u grudima

 

Dan koji nema imena više

Zagubio se negdje u dnu nas

Na njegovo nebo srebrno od kiše

Lajaše tužno seoski pas

 

Uz kola sklupčan čekao smjerno

Da gospodar svoju ljetinu proda

Čekalo pseto gladno i vjerno

Iz sela dalekog tri dana hoda

 

A onda slučajno neka dama

Pudlicu provela žutih grudi

Za njima dvijema bez zrna srama

Lajaše psi a bogme i ljudi

 

Nestašni repić pudlice mile

Titra mu nemir, raspa u glavi

Ah, sve druge nisu bile

Ni koliko njen povodac plavi

 

Stidljivo tapkao ulicom dugom

Njušio stope kud je prošla ona

Oštenjen negde u štali za plugom

U drhtaju voznih seoskih kola

 

Ulice duge strpljivo minu

I dan se polako pretoči sa brda

Ona je zaspala na toplom kaminu

A on kraj kamena mokra i tvrda

 

Kola su njegova već nadomak sela

I tu uz šašu kraj zlatna potoka

Čekala ga kučka ne bi li ga srela

Sa bokorom sunca u dubini oka

Čekala ga kučka da bi ga vidjela

Jedna kučka bjela

 

Šinteri su juče tamo izvan grada

Besprizornih devet pogubili pasa

Tiho je svisnuo uz rub vinograda

Bez bolnog jauka, bez glasa

 

Tišina čudna jutros vlada

Ali meni se sve čini eto

Odnekud će iz vinograda

Zalajati ono seosko pseto

 

PUCA PROLET

I pa se iz mraz i stud rađa svet,

porani sunce da maglu razgoni

i na vr planin kopneje smet;

bujica hučna besneje, breg roni.

 

Prolet puca. Zemlja iz trbu’ dija.

Napupi dren. Badem belo prsne.

U drake guste pile gnezdo svija.

Blato na putišta (kal) očvrsne.

 

Cavte livade. Slavej se iz lug glaša.

Iz kamen pod put troskot nikne.

Razvigor zasviri, otavi ispaša.

Pred sumrak, pod brdo, srndać rikne.

 

Njiva, ko zrela mati, porod čeka –

semke za u brazdu, u utrobu,

al nema ralo, niti čoveka,

nit će mladinja da poje na mobu.

 

Čeku i puste kuće, domovi tavni.

Nad vrata crne krpe još leleču.

Savni-stavni, savni-stavni, savni-stavni,

u nedogled, u večnos, životi teču.

 

Ulezneš li proz trula vrata u sobe

će zgaziš po tovan na patos.

Ikone padle od duvar; žal, teskobe –

tuj gde je nekad pojala rados.

 

Ene ga jastreb gore, gde krug vije.

I pisak njegov žalan čuješ

nad krov srinut, puste avlije.

Kome se nadaš, kvo očekuješ ?

 

Prolet puca. Eve, još se jedna godin broji

i niže na nisku kao na vrce.

Moj živote, deco moja, stari moji,

kvo da vi sag kažem – će pukne i srce !

/Tekstovi o Česima koji su ostavili neizbrisive tragove u Srbiji – objavljeni u časopisu SRPSKA REČ (Prag): František Zah, Franja Šistek, Franjo Vavriček, Vela Nigrinova, Ignjat Bajloni, Vladislav Titelbah, Stojan Titelbah, Stanislav Kučera…/

FRANJA ŠISTEK,

ČEH U SRPSKOJ ZEMLJI

 

 

Groblja su tiha i tužna mesta.

Iz njihovih znamenja koja se neumitno množe, iz imeničkih i brojčanih znakova teško se može naslutiti priča. Crta između godine rođenja i godine smrti je prekratka da bi se iz nje sagledao nečiji život.

U Srbiji, na istoku, na jednom od grobova na rubu novog borskog groblja, na jednom od preseljenih grobova jer neke ljude sele i posle smrti, stoji zapisano: „Franja Šistek, rudar, inžinjer, pronalazač, i prvi direktor Borskih rudnika (1854-1907)“. Malo više reči (na grobu bez zarezom odvojenih zvanja), ali opet premalo za odgonetku.

Beogradske Večernje novosti su 18. maja 1907. zapisale: „ Juče je umro u Boru, naprasnom smrću, g. Franja Šistek, direktor bakarnih rudnika u Boru. Vest o smrti njegovoj porazila je sve srpske rudare, sve prijatelje pokojnikove. Šistek je jedna od najveličanstvenijih pojava u našem rudarstvu. On je došao na preokret starog i novog vremena srpskog rudarskog života. On je duša novog srpskog rudarstva: on je njegov tvorac i organizator.

Istočna Srbija danas broji nekoliko lepih rudnika. Bor je među njima remek delo. Iz pijeteta prema seni ovog zaslužnog satrudnika, uredništvo Rudarskog glasnika priredilo mu je dostojan pomen po rudarskom običaju. Večna mu pamet i pomen među nama, a neka mu je laka srpska zemlja, kojoj je veran bio i svoj život posvetio.“

Nešto plastičnije, u svom poodmaklom dobu, pričao je tadašnji osamnaestogodišnjak Vasilije Mah, mašinista na izvoznoj mašini okna: „Tog dana je Šistek sa svojim sestrićem sišao u okno. Tamo je bila velika vrućina. Sećam e da sam u jednom momentu dobio odozdo znak od Pilca (Šistekovog sinovca) da povučem korpu: Starcu je teško, kad budem dao signal – polako vuci. Kada se po drugi put korpa zaustavila, video sam poslednji put inžinjera Šisteka. Bledog i iznemoglog, izveli su ga iz lifta. U međuvremenu, javili smo da dođe lekar. Ubrzo je stigao i fijaker da ga preveze do kuće. Hteo je sam da uđe u fijaker. Pustite me – rekao je radnicima koji su ga pridržavali i sam pošao prema fijakeru. Ali, nije uspeo sam da se popne. Radnici su pritrčali i pomogli mu. Uneli su ga u kuću. Posle nekoliko časova, čuli smo da je umro.“

Tako je okončan životni put ovog zaslužnog čoveka, put koji je započeo na zapadu Češke, u velikom gradu Plzenu, industrijskom centru znanom po mašinskoj i naftnoj grani, ali, takođe, i po čuvenom pivu.

I kako svako od nas ima neki svoj sudbinski susret, tako je mladi Šistek susreo industrijalca u usponu, koji je imao veliku pivaru i koncesije za rudnike uglja, Đorđa Vajferta. Ubrzo nakon toga, Šistek je stigao na obalu Dunava, u gradić Kostolac, u rudnik gde se već kopao ugalj. U tada još nedovoljno ustrojenoj državi, državi koja se još otimala krvavim ratovima iz petovekovnog otomanskog teškog zagrljaja, državi koja je tek bila i zvanično priznata Berlinskim kongresom, pored svega ostalog, manjkalo je i učenih stručnih ljudi. Izazov više da tada još mladi Šistek svojim stručnim i rukovodećim sposobnostima ubrzo kostolački rudnik dovede u stanje najbolje organizovanog rudnika u Srbiji. 

Onako kako se razvijao i napredovao rudnik pod njegovim nadzorom, razvijao se i on, Šistek. Iz Kostolca, sada već kao dokazani rudarski strateg, krajem osamdesetih pretprošlog veka dolazi u Glogovicu, u hemijsku laboratoriju za ispitivanje uzoraka rude na području rudnika „Sveta Ana“ i rudnika u Donjoj Beloj Reci „Sveti Ignjat“, gde nastavlja svoj rad. Ujedno, počinje i na terenu Borske reke ispitivanja za otkrivanje zlatonosne žice jer je još baron Herder, pola veka ranije, prolazeći ovim krajem uočio i zapisao da je ovo podrčje izuzetno bogato rudom. Traganje je usmereno na tri lokaliteta: Čoka Dulkan, Tilva mika (Malo brdo, na jeziku lokalnih Vlaha) i Tilva roš (Crveno brdo), iznad tadašnjeg seoceta Bor; tri brda, kao tri kupe sa vrhovima od šupljikavog kvarca u prelivima od žutog do crvenkastog, što je za znalce bio pokazatelj da tu ima oksida gvožđa. Istraživanja su intenzivno započeta 1898. pod direktnim nadzorom Jaroslava Kučera, Šistekovog zeta, takođe Čeha. Pronađeni su na više mesta tragovi ranijeg rudarenja, čak iz rimskog i antičkog doba. No, rezultati do kojih se došlo u ispitivanju zlatonosnog kvarca – 0,5 do 3 gr zlata po toni kvarca – svojim siromaštvom nisu opravdali očekivanja. Iako finansijski icrpljen, Vajfert nastavlja sa podrškom Šistekovim istraživanjima. Konačno, Šistek počinje potkop kod sela Bor, na desnoj strane Borski reke, pod Čoka Dulkanom. Potkop napreduje, prelazi i 100 metara, ali rezultata nema. I kako to obično sudbinski biva, u poslednjoj večernjoj smeni, večeri koja prethodi danu u kome je trebalo obustaviti dalju potragu na tom mestu, lokalni kopač imenom Paun Meždinović, povrativši se već sa izlaza, gotovo jednim od poslednjih zamaha krampom, na 120. metru potkopa, otkriva bogatu bakronosnu rudu i trči da javi Šisteku. Tako je otkriveno jedno od najbogatijih nalazišta bakra u Evropi i jedno od većih u svetu. Rudnik počinje sa radom 1903, po odobrenju koncesije Vajfertu na 50 narednih godina rudarenja na prostoru sela Bor, Krivelj i Oštrelj, a 1. juna 1904. osnovana je Koncesija „Sveti Đorđe“ Franacuskog društva borskih rudnika (francuski kapital: banke Mirabo, Pijerari i dr.), po otkupu od Vajferta. Novi vlasnici nisu imali dileme: Šistek je postavljen za direktora rudnika. Kako je rudarenje težak posao, i kako zahteva veliko poznavanje zanata, Šistek je doveo u Bor „svoje“ rudare iz rudnika Rusman; ukupno, sa novozaposlenim lokalnim rudarima, borski runik je imao 78 radnika (1902. je radilo 28 radnika) sa samo najneophodnijih alatom za kopanje. Transport je, najpre, vršen zaprežnim kolima koje su vukli volovi, do Vražogrnca, odakle je uskom železničkom trasom ruda vožena do sela Radujevca na Dunavu (tek 1911, nakon Šistekove smrti, izgrađena je pruga uskog koloseka do Bora). Te 1904. godine iskopano 5,5 hiljada tona rude sa primesom 9% bakra (što je u odnosu na najbolju današnju 0,3 – 0,5% fantastičan broj). Naredne godine, tada 180 radnika iskopalo je 12 tona. Agilni direktor novog rudnika, sada iskusni Franja Šistek, nije se bavio ekonomskim računicama – sav je bio posvećen što efikasnijem organizovanju proizvodnje i proširenju rudnika. On je i sam, kao i svi ostali, samo radio za platu. Ujedno, on je bio i spona između poslodavaca i radništva – u želji i obavezi da udovolji i jednima i drugima, a oni su (obe strane) bili u mnogome suprotstavljeni. No, Šistek je posedovao izuzetnu veštinu u ophođenju sa svima: kako sa stranim ljudima, tako i sa domaćim – tim teže jer je lokalno stanovništvo gotovo stopostotno bilo vlaškog porekla i govorilo svojim jezikom, često ne poznavajući ni reč srpskog. Ostvarujući dobre proizvodne rezultate, čime je u svemu zadovoljavao interese poslodavaca, Šistek je, na drugoj trani, svojim velikim zalaganjem uspeo da se u što kraćem roku u tek formiranom rudarskom naselju iz koga se nisu ni nazirale konture kasnijeg grada napretka najpre izgradi bolnicu, potom apoteku, poštu i, na kraju, krajem 1904. i polovinom 1905, školu koja je dobila ime „Kralj Petar“ jer se u međuvremenu (1903) desio krvavi prevrat u kome su Karađorđevići zamenili dinastiju Obrenovića. Beogradska Politika iz tog vremena piše: „Građani opštine borske da bi se dostojno odužili pažnji g. Šisteka, izabrali su ga za svog počasnog građanina. Ovaj akt izvršen je na licu svetlih praznika o Božiću. Koliko je g. Šistek bio ganut ovim činom vidi se iz toga što se u svom kratkom al dirljivom govoru zavetovao da će svojski raditi, u najkraćem roku pored škole sazidati i crkvu kao uzdarje Dobroj sreći.(ovde je novinar „dobroj“ napisao velikim slovom, verovatno misleći na rudnik uglja pod tim imenom, stotinak kilometara južnije od Bora, što je pogrešno – Šistek je mislio na dobru sreću Borskog rudnika).“ Istovremeno, Šistek radi na tehničkoj opremljenosti, osniva hemijsku laboratoriju, sistem mehaničkog bušenja i kopanja uz paljenje mina; montirana je visoka peć kapaciteta 100 tona rude dnevno i 5 konvertora za topljenje rude, čime je dobijan blister-bakar; u rudniku je 1907 postavljeno električno osvetljenje. Nestrpljiv da sačeka otvaranje topionice, godinu dana ranije, 1905, organizuje prženje rude na otvorenom prostoru na pedesetak gomila (bez dimnjaka). No, čim je proradila nova topionica, a desilo se to u vreme rasta mladog žita, Šistek je video kako je dim sagoreo kulture na bliskim njivama i suočio se sa očajem seljaka. No, rudnik je morao da nastavi sa radom, a seljaci su morali da se mire sa gubitkom – pogotovo što su mnogi od njih, kao kompromis, videli u zaposlenju u rudniku – 1907. broj zaposlenih narastao je na 1.450 (od toga 500 u samom runiku) – i platama koje su (ma kolike bile) pomagale da se hrane porodice.

    Vreme koje je Šistek proveo u Boru i nije tako dugo vreme. Svojim znanjem, svojim odnosom i marljivošću, svojom zrelošću (iako je tada upravo tek premašio pedesetu – lokalno stanovništvo ga je smatralo starcem), kao niko posle njega, a mnogi su na njegovom mestu bili višestruko duže, uspeo je da stekne ugled i poštovanje u lokalnom stanovništvu, što teško biva. Na njihov predlog, srpski kralj ga je odlikovao Ordenom takovskog krsta (koji se na slici vidi oko Šistekovog vrata).

Njegova smrt je iskreno ožaljena: sahranili su ga u bakarnom kovčegu na borskom groblju, 17. maja 1907. godine. Mnogo kasnije, 1968, urbanisti su odlučili da na jugu Bora (staro je na severu) lociraju novo groblje. Prva je u njemu, 1974, bila sahranjena meštanka Mara Budimlija, potomak Srba „iz preka“, kako se nekada govorilo za sve Srbe preko Drine i Save. Blizu ulaza, na južnom rubu tog novog groblja, preseljene su Šistekove kosti i podignut novi grob sa šturim ali višeznačnim tekstom.

U gradu danas postoji jedna ulica imenom Šistekova. Mnogi je znaju i kao Bolnička jer vodi ka bolnici; većini mladih Borana danas je Šistekovo ime nepoznanica; delo – još veća. Od 1968. do 2001. u Boru je, kao jedna od najznačajnih, dodeljivana za Dan rudara nagrada imenom Šistekova. Dobijali su je najbolji rudari i inžinjeri. Ukinuta je iz pomalo neobjašnjivih razloga: ako su je poslednjih godina (ili decenija) dobijali lojalni partijski aktivisti i vlastodržački odani poslušnici koji nemaju mnogo zasluga za nastavljanje Šistekovog dela – trebalo je ukinuti takve, a ne nagradu.

Prilike i život u prestonici pod okupacijom, 1941 – 1944, prikazan u jedanaest segmenata.

Izbor tekstova i književnih prikaza u Književnim novinama, Borbi, Savremeniku, Razvitku, Bdenju, Pomaku, Beležnici, Našem stvaranju, Svitku, Arhivskom nasleđu, Baštiniku, Prevrednovanju, Timoku, Kolektivu….

POSRĆU CRVENI VETROVI

 

Momčilo Milošević / Živko Avramović, Bosanska riječ, Tuzla, 2009.

 

Neukom, nevičnom zanatu, svako se umeće čini savršenstvom. A neukost je, hteli to da priznamo ili ne, odlika većine. Često, na primer, sednemo zgranuti pred dva dobro uvežbana pijanista koji sa iste strane klavira, u četiri ruke, sliju dražesnu melodiju takvim slikom kao da ih svira ista ruka, kao da izlaze iz jednog srca. Ali to je samo zasluga umeća da ushit jednog uma dočaraju uhu. Naravno, i čitav orkestar, od činela do blagih harfi, dakle mnogo ruku i mnogo zvukova umeju da se sliju u jedan isti očaravajući ton. No, to je samo u muzici, grani umestnosti gde kolektivni izvođački čin tek prividno zamenjuje (zasenjuje) ovaj daleko značajniji, stvaralački, koji je, u najčešćem, individualni a ne kolektivni. 

U stvaranju svega, pa i sveta, jedan je autor: Bog nad zemljom, slikar nad platnom, zidar nad viskom, maestro nad dirkama, nad divitom pisac.

Ali sednu dva tek stasala mladića (stasala – u smislu fizičkog, ali ne emotivnog i imaginativnog, stvaralačkog), sednu uz kafanski sto na terasi hotela u varoši istočne Srbije; sednu dok još senke nadraslih kestenova lutaju šarenim stolnjacima koji čekaju prepodnevne goste, i, u dve ruke, u dva glasa, stih po stih, ispisuju poeziju, jedan ispod drugog: u svakoj strofi na stih prvog odgovara drugi, onako kako deca u igri dopisuju krstiće, a potom se, u narednoj strofi, zamene, i pišu ne pesmu već poemu, poemu za koju bi mnogima trebali meseci, godine, vremena inspirativnih promaknuća, vremena lutanja, vremena cepanja i krpljenja, nedoumica i sumnje.

Pišu sa toliko slika, da čak i onima bliskim fizički i vokacijski, je-ste teško da prepoznaju koji je čiji stih, a ne treba biti uveren da bi i njih dvojica, sami autori, danas, kada bi to bilo moguće, mogli da ih „razluče“.

Uz svu bojazan za njenu istinost – stoji tvrdnja da u srpskoj poeziji nema sličnog slučaja, da se dva pesnika ne baš u svemu sličnih umetničkih ravni i opredeljenja tako upare i izjednače u iskazu, u snazi – jer nema izjednačenosti ni u čemu.

Trideset osam godina je minulo od tog dana, od časa neponovljivog nadahnuća. I nisu minule samo godine, minulo je mnogo toga što se, nažalost, nikada i ne ponovi poput godina i godišnjih doba. Minuo je, nažalost i jedan od tvoraca ove nesvadišnje poeme: klonula je ruka, presahle su reči – negde daleko, ako je verovati, prhnuo je um Momčila Miloševića, um golem i za onako krupnu glavu i telo u kome se, u zemaljskon svetu, teškom mukom, svijao.

U međuvremenu, mnogi drugi stihovi, mnogi kasniji stihovi oba autora, pretvorili su se u uglavnom uspešne i zapažene knjige. Oba autora su, od tog maja 1972, izrasla u značajne pesničke likove, bar na lokalnom jer se glasovi palanačkih pesnika izgube nekuda po dugim putevima do zvaničnih (prestonih) podijuma. 

Redak je i slučaj da jedan rukopis, jedan ovako značajan rukopis, toliko čeka da bude ogrnut koricama. I nisu poznate činjenice koje su pomogle ova-ko dugo čekanje. Nisu bar sve: jedna je od njih narodna milicija, koja je poetama, na kraju stvaralačkog čina, a na početku amoka, oduzela lične isprave, knjige i časopise, penkala i jedan od primeraka (Živkov ili Momin) poeme koja je, u proceni narodne milicije, kao bezvredna škrabotina, verovatno završila u kanalizaciji ili na lomači. Na sreću, druga kopija (Momina ili Živkova) je stigla je u ruke nezaboravnog (a odavno već pokojnog) urednika „Timoka“, Sergija Lajkovića.

Poput jedne od kopija, slična sudbina, usud, nestanak, zadesio je Momčila Miloševića. Tako je drugi, sme li se kazati i srećniji, Živko Avramović morao da se opet, kao u stvaralačkom činu, uzdiže na prste, da poseže za dalekim zvezdama, uprkos vetrovima koji odavno više nisu samo crveni, iako mlađi (nije li prejako izjednačiti mlađi sa nevičniji), „podari“ dvostrukom mukom.  Tako se, kad su utihnuli crveni vetrovi (i sam naslov „Posrću crveni vetrovi“ jeste obilje višeznačja), ali i utihnulo mnogo drugog, pojavila knjiga. Nevelika obimom i formatom, nevelika i ambicijom ili bolje reći nenametljiva; rođena čak u drugoj zemlji (ne bi se smelo kazati i u tuđoj zemlji jer nijedna zemlja ne može biti tuđa ako mi to ne želimo), ali tehnički gotovo savršeno urađena. Knjiga koja Vas, čim je otvorite, hvata prvim stihom, prvom strofom:

„Skupljamo pepeo da iz njega iscedimo sagorelo sunce“

I tako, do poslednjeg stiha: rečito, inspirativno, opijeno, zaneseno, do bola jako (neko će, zlonamerno, možda i kazati – do patetike), iz krvi i sa dna srca, u pojedinim iskazima – maestralno. I čini se da retko u kojoj knjizi ima toliko poetskog nadahnuća; retko u kojoj knjizi ima takve snage, takvog poja, takvog bruja. Poezija ovde i ovako zapisana dostiže najviše standarde i zavređuje višestruko i detaljnije bavljenje no što je u ovom skromnom i neveštom tekstu, koji i nije takve namere ni namene.

Četiri decenije je minulo od stvaralačkog čina, do pojave knjige. Ni u jednom njenom slovu, ni u jednom njenom stihu, ni u sitnici jednoj njenoj, ne može se videti to vreme. Ovih osam pevanja je, jednostavno, premostilo to vreme, prekrilo (da li je prejako reći svojom veličinom, umećem), upisalo znak jednakosti između onog i ovog doba. I ima li veće snage u jednom pisanju od činjenice da ga vreme ne izbriše ili, u najboljem slučaju, da vreme nešto od njega ne oduzme, okrnji.

 

 (Objavljeno u časopisu Trag,Vrbas, broj 23/2010).